Download Jean Christ Op He Grange - Kameno Vijece PDF

TitleJean Christ Op He Grange - Kameno Vijece
File Size763.7 KB
Total Pages178
Document Text Contents
Page 1

Jean Christophe Grange - Kameno vijeće


Za Virginie Luc

I.
PRVI ZNACI
Sve u svemu, Diane Thiberge je raspolagala sa četrdeset osam sati.
Od aerodroma u Bankoku, trebala je doći u Phuket domaćim letom, zatim krenuti putem
savim sjeverno da dođe do TakuaPa, na rubu Andamanskog mora. Tu je trebala provesti
kratku noć u hotelu i ponovno nastaviti u pet sati ujutro, zadržavajući svoj smjer. U
podne, bila bi u RaNongu, na burmanskoj granici, gdje bi uronila u mangrove da skupi
predmet svog putovanja. Nakon toga, trebala bi samo izvesti isti put u obrnutom pravcu, i
uhvatiti međunarodni let za Pariz sutradan navečer. Vremenska razlika igrala bi u njenu
korist dobila bi pet sati na pariškom vremenu. Mogla bi se pojaviti na poslu u ponedjeljak
ujutro, 6. rujna 1999. Kao cvijet.
Ali evo, let za Phuket nije stizao.
Eto, ništa se nije odvijalo prema predviđenom.
Diane pohrli u nužnik, želuca zauzlanog poput konopa. Osjeti kako je preplavljuje
mučnina i pomisli To je vremenska razlika. To nema ništa s planom. Slijedeći trenutak
povrati, dok joj utroba prži u grlu. Krv joj je udarala u arterijama, lice joj je bilo
smrznuto, srce lupalo, negdje, posvuda, u njenim prsima. Pogleda se u ogledalima. Bila je
blijeda. Njeni svijetli i ondulirani pramenovi su joj više nego ikad izgledali neumjesni u
ovoj zemlji malih glatkih smedokosih, i njena visina ta ogromna visina koja joj je
kompleks od puberteta još luda.
Diane navlaži lice, očisti zlatnu naušnicu koja joj je probijala desnu nosnicu zatim
namjesti svoje hipijevske naočale.
Vrati se u dvoranu za tranzite, plutajući u majici poput fantoma. Klimatizacija joj se učini
mrzla.
Ponovno pogleda ekran s odlaznim letovima. Nijedna najava za Phuket. Pomakne se
nekoliko koraka. Pogled joj se zaustavi na reklamnim panoima postavljenima posvuda po
sali, napisanim na thai i engleskom svaka osoba uhvaćena u posjedu teških droga na
teritoriju Tajlanda biti će osuđena na smrt strijeljanjem. U istom trenutku, dva policajca
prodoše iza nje. Kaki uniforme. Vojaci sa kockastim kundacima. Ugrize se za usne na
tom prokletom aerodromu sve joj je izgledalo neprijateljski.
Sjedne i pokuša obuzdati svoje drhtanje. Po tisućiti put tog jutra, u mislima prijeđe opis
putovanja u detalje. Morala je uspjeti. To je bio njen izbor. Njen život. Neće biti povratka
u Pariz praznih ruku.
Konačno, u četrnaest sati, letjelica za Phuket uzleti. Diane je izgubila pet i pol sati.
Tamo dolje je pronašla, zaista, trope. Bilo je to olakšanje. Plavkasti oblaci pružali su se u
daljinu, srebrena žarišta obasjavahu nebo. Na rubu piste, njihala su se blijeda stabla dok
se prašina kovitlala u vrtloge zabrinutosti. Ponajviše je bilo mirisa. Miris monsuna,
gorući, zagušujući, zasićen voćem, kišom, truleži. Pijanstvo života dok prelazi svoj
vlastiti prag i postaje raspadanje. Diane zatvori oči od oduševljenja i umalo se opruzi na
prolaz priljubljen za avion.
Šesnaest sati.

Page 2

Otrči u agenciju za iznajmljivanje automobila, istrgne ključeve iz ruku hostese i ude u
auto. Na cesti počne kiša. Najprije nekoliko kapi, zatim pravi šmrkovi. Njihovo čekićanje
po haubi stvaralo je zaglušujuću buku. Brisači nisu bili dorasli protiv tom crvenkastom
blatu. Diane je vozila lica priljubljenog zavjetrobransko staklo, prstiju zalijepljenih za
volan.
Devetnaest sati. Baš prije noći, pljusak se smiri. U sutonu, krajolik postade svjetlucav.
Sjajna rižišta, smeđe kuće podignute na stupovima, zlatni bivoli sa vitkim rogovima.
Ponekad, također, izrezbareni hramovi sa zavrnutim krovovima... I uvijek, nebo,
izbrazdano munjama, išarano crnim, koje se sad izlijevalo na desno u slabo crvenilo.
Stigla je u Takua Pa u dvadeset sati. Tek tada se opusti. Usprkos zakašnjenju, usprkos
panici, stigla je na vrijeme.
Pronađe hotel u centru grada, pored jednog visokog spremnika vode, i večera pod
nadstrešnicom. Osjećala se mnogo bolje. Kiša koja je ponovno počela zaogrtala je cijelo
njeno tijelo krugom blagotvorne svježine.
Tada su stigle. Prenašminkane curice, stegnute u minisuknje od skaja, nakaradene
minijaturnim majicama. Diane ih pogleda. Deset dvanaest godina, ne više. Nalikovale su
na nakarade na visokim petama. Na drugom kraju sale, plavi gorostasi su se već gurkali
laktovima. Nijemci ili Australci, teški kao četvrtina vola. Odjednom, Diane probode neka
vrsta neprijateljstva prema njoj, kao daje njena nazočnost ometala uloge koji su
povezivali cijeli taj mali svijet.
Osjeti da joj žuč pali grlo. Još danas, blizu trideset godina, nije mogla ni zamisliti ideju
seksa, a da ne bude zagušena nelagodom, radikalnom mučninom. Pobjegne u svoju sobu,
ne okrećući se, ne osjećajući ni najmanju samilost prema tim curkama prepuštenima
požudi muškaraca.
Opružena na mreži za komarce, još jednom pomisli na svoj cilj. Upravo prije no stoje
zaspala, ponovno vidje prijeteći pano s aerodroma, murjačke uniforme, kundake njihovog
oružja. Činilo joj se da čuje pucketanje dalekih zasuna, brujanja helikoptera, još
udaljenija...
U pet sati ujutro već je bila ustala. Njena smušenost je nestala. Sunce je bilo tu. Prozor je
poplavio bujnošću, kao okno na brodu otvoreno na biljnu oluju. Diane se osjećala
raspoložena prevrnuti džunglu, ako bude trebalo.
Nastavi vožnju i stigne u RaNong na kraju jutra. Točno kao stoje predvidjela. Otkrije
more. Prije je izgledalo kao močvara iz koje se ubacuju prepleti stabala sa vodenim
cvijetovima. Negdje u dnu tog vodenog labirinta gubila se burmanska granica. Jedan
ribar, bez riječi, prihvati daje povede. Odmah kliznuše po crnim valovima. Vrućina,
svjetlost, zeleni zidovi koji su curili Diane je podnosila svaki osjećaj, stoički, suha grla,
kože ugrijane na bijelo.
Jedan sat kasnije, stigli su na dugi pješčani jezik na kojem su se uzdizale betonske
građevine. Ona stavi nogu na pijesak i oćuti osjećaj trijumfa male djevojčice stigla je.
Nigdje na planeti nije postojalo mjesto koje ne bi mogla doseći...
Ispred dispanzera djeca su dizala graju, nezainteresirana za podnevnu vrućinu. Diane
pogleda njihove crne kose, njihove tamne oči pod laganim palmama trepavica. Ude u
glavnu zgradu i zatraži Teresu Maxwell. Bila je natopljena znojem. Činilo joj se da
prolazi kroz ogledalo. Ogledalo koje je pohabala sanjajući ga.
Dođe jedna stara žena, odjevena u mornarsko plavi pulover iz kojeg je izlazio veliki bijeli
ovratnik. Model lopatica za tortu. Pod kratkom i sijedom kosom, lice, veliko i

Page 89

Drugi napadač se zaustavi. Ona ponovno okine. Čudo se ne ponovi puška joj se
zakočila.Ona baci oružje, potegne desnom rukom automatski pištolj koji je stavila u pojas
i nacilja muškarca koji je sad bio na jedan metar udaljenosti. Ponovno, užasni klik se
zamijeni s očekivanom detonacijom. Diane je bila preneražena. Sve je bilo gotovo za nju.
Ubojica je nacilja. Primjeti njegovu dokoljenicu, sjeti se komandoske oštrice, baci se na
futrolu. Iščupa nož, natjera se
jednim skokom i zabije oštricu u vrat. Krikne da ne čuje metal koji je škripao na
otvorenom mesu.
Jednim pokretom se udalji, ostavljajući nož u rastrganom grkljanu. Smetena, prekrivena
krvlju, ustukne, stavljajući lijevu nogu na zemlju i odmah osjetivši oštru bol. Poskoči na
mjestu, velika čaplja gacajući u smećkastoj lokvi, zatim primijeti vrata, na desno, koja su
se stvorila kao čudom. Uputi se u tom pravcu, na jednoj nozi, padne još jednom, podigne
se na koljeno i gurne pregradu. Shvati, u zbrci grčevitih misli, daje upravo ušla u stan
Francoisa Brunera.
Nije primjećivala ni najmanju buku, najmanji drhtaj. Više se nije micala, kičme uz drvo,
prikovano za njenu trticu. Jesu li ljudi s očima insekata ubili Francoisa Brunera? Ili je
uspio pobjeći?
Diane pokuša ustati. Taj jednostavni pokret koštao je strašnih patnji. Tijelo joj se hladilo.
Za nekoliko minuta, udarci koje je primila će se produbiti i stvoriti će ugruške boli. Od
tada, više neće moći izvesti ni najmanji pokret. Trebalo je dakle brzo djelovati, da otkriti
izlaz za bijeg.
Šepajući, baci se u tamu, držeći ruku na nosu koji je obilno krvario. Bez naočala, kretala
se u svijetu maglovitih oblika i nejasnih hrpa. Samo su je noćne svjetiljke, na visini,
vodile u njenim tapkanjima. Na kraju hodnika otkrije pravo kutnu prostoriju, izdubljenu
plitkim bazenom. Za prijeći tu prepreku, trebalo je krenuti željeznim mostićem, točno
iznad vode, zatim se popeti nekoliko stepenica do slijedećih prostorija. Diane krene na
ogled ne zaustavljajući se na jedinstvenosti arhitekture. Prijeđe most od metalnih pločica,
primje ćujući da su uljne posude plutale, prekrivene upaljenim fitiljem. Pravi vatreni
lopoči.
Pristupi slijedećoj prostoriji, savršenom kvadratu. Slijedeća je bila pravokutnik, bijelih
zidova i crnih parketa. Mjesečeve zrake, koje su prolazile dugim ostakljenim otvorima,
osvijetljavale su poredane skice obrede žrtvovanja nacrtane tušem, čiji je papir izgledao
daje bio mučen perom.
U drugim okolnostima, Diane bi bila zapanjena strogošću i ljepotom tih mjesta. Ali, u
tom trenu, plakala je i prisiljavala se da se ne rasipa previše u crvene kaplje koje su se
razbijale o tlo jednako teško kao vrući vosak. Počinjala je očajavati da će naći ikakav
izlaz kad primijeti, u dnu jednog hodnika, vrata poluotvorena na zraku svjetlosti. Odsjaji i
pljuskanje je uputiše kupaonica. Bilo je to prijelazno rješenje zaustaviti se isprati lice da
bi otišla hrabrija.
Prostorija je bila zamišljena u znaku nefrita i bronce. Blokovi i ploče, izrađeni u ovim
materijalima, rasprostirali su se kroz prostor. Teška obojena stakla dizala su se duž
zidova, kao paravani od morske vode. Kada je bila udubljena u poliranom i zelenkastom
kamenu. Na crnim rešetkama, ručnici su cijedili nijanse tamnih algi. I posvuda, duž
prozora, duž kvadrata, u okomici slivnika i bijelih fajansnih pločica, brončane šipke,
udvostručene u paralele, umnogostručavale su se do gubljenja u beskrajnoj igri ogledala.

Page 90

Uoči umivaonik i otvori slavinu. Mlaz svježine napravi joj dobro. Krvarenje se smiri,
bolovi se ublaže. Tada primjeti da voda, u dnu umivaonika, sadrži prozirna vlakna
sićušne membrane. Podigne glavu i primjeti da su se na njenoj lijevoj strani, u kadi bez
vode, te iste opne kotrljale, uvijale se u prozirne krpe. Pomisli na plastični film ali, kad
zgrabi jedan od djelića shvati daje tekstura bila organska.
Koža. Ljudska koža.
Ona se okrene i potraži, instinktivno, podrijetlo te nove gadosti. Ono što otkrije iščupa joj
krik. U središtu sobe šepurio se stol za masažu od crnog mramora. Na bloku je bilo
opruženo tijelo, prekriveno zavjesom tuša smaragdne boje. Kroz prozirne pregibe, mogla
je razlučiti oblik vrlo mršavog muškarca. Francois Bruner? Drhtavom rukom povuče
zavjesu koja padne na tlo. Tijelo se odjednom pojavi, u svoj svojoj nagosti.
Muškarac je bio opružen, ruku prekriženih na prsima. Imao je položaj skulptura vitezova
koji počivaju u kapelama izgrađenim u Srednjem vijeku. Usporedba tu nije prestajala
ostarjelo tijelo, mršavo, čije kosti su stršale pod kožom, izgledalo je da održava vezu,
estetski sporazum sa simetričnom dekoracijom kupaonice, kao što isklesani vitezovi
dijele s gotičkom arhitekturom izgled postojanog dostojanstva.
Truplo je izgledalo raščupano, doslovno. Vrlo fina koža visjela je tu i tamo s njegovih
udova, ili se gužvala na njegovom torzu, otkrivajući ispod sasvim novu kožu crvenkastu.
Diane se prisili da ne izgubi nekoliko tragova hladnokrvnosti koje je još imala i približi
se. Dobije novi udarac. Sada kad je bila na metar od tijela, mogla je sasvim jasno uočiti
njegov trbuh i fini rez koji je presijecao njegovu kožu, točno ispod prsne kosti.
Francois Bruner bio je ubijen na isti način kao Rolf van Kaen.
Što je to značilo? Tko se pobrinuo za ovu egzekuciju? Tri gada s automatskim puškama?
Nije u to vjerovala to nije bio njihov stil. I zašto bi potom stavili žrtvu na mramorni blok?
Povlačila se kad primijeti ono što je trebala primijetiti od početka i što je preraspodijelilo
sve elemente lice starca. Ćelavo čelo. Jagodice od bjelutka. Teške kapke.
Bio je to čovjek u proturadioaktivnoj parki.
Čovjek koji ih je pokušao ubiti, nju i njenog sina, prije tri tjedna.
Osim kreveta, njena bolnička soba nije sadržavala nikakav namještaj. Prostorija je bila
uronjena u tamu. Opružena, jedne ruke savijene na licu, Diane Thiberge je mogla
primijetiti, pod pragom osvijetljenih vrata, samo noge murjaka koji je čuvao stražu.
Pogleda na sat. Bilo je šest sati ujutro. Dakle
spavala je cijelu noć. Ponovno zatvori kapke i sakupi svoje misli.
U sali od nefrita i bronce, točno u trenutku kad je prepoznala čovjeka sa zmijskom
kožom, rotirajuća svjetla su bljesnula u dnu parka. Policija. Na trenutak, Diane je bila
osjetila čudno olakšanje bio je to prvi razumni element ove avanture. Postojao je dakle
alarmni sustav u ovom muzeju. Slike su bile zaštićene trebalo je da budu. Sukob je
izazvao uzbunu, poziv komesarijatu SaintGermainenLaye. Tada se sjetila tijela, njenih
otisaka na odbačenom oružju. Tko će vjerovati da je jedna žena uspjela eliminirati tri
ubojice opremljene automatskim puškama? Mogla je izbjeći priznavanje zločina. Nakon
svega, koristila je samo njihove vlastite automatske puške...
Uz napor, vratila se u dvoranu Kompozicija i razmjestila oružje i tijela poštujući putanje
metaka koje je ispalila. Također je pronašla svoje naočale. Netaknute. To otkriće je
pridonijelo da joj se razbistre misli. Muškarcima je iščupala rukavice i pritisnula njihove
otiske svakom svoje na svaki od kundaka. Kad su murjaci bili ušli u muzej, vidjeli su
samo jednu opruženu ženu, okruženu truplima i Mondrianovim platnima.

Page 177

Ne znam čak nije li to moguće...
Pustite.
Molim?
Diane se podigne u jednom pokretu.
Kažem vam da pustite. Više nisam sigurna. Nazvati ću vas.
Na pragu zgrade, zaustavi se udišući ledeni zrak mjeseca prosinca. Pogleda lagane
girlande svjetlosti koje su se obrubljivale iznad trga Pantheon. Voljela je tu zastarjelu
krhkost božičnih ukrasa naspram veličanstvenosti grobnice.
Side ulicom Soufflot i nastavi nit svojih misli. Već nekoliko dana živjela je s ovom
opsesijom dati Lucienu imena dvoje muškaraca koji su umrli u slučaju kamenog vijeća.
Ipak, naspram službenici općine, shvatila je besmislenost svog plana.
Lucien nije bio mramorna ploča na kojoj se graviraju imena palih heroja. I, da bude
iskrena, nisu joj se sviđala ta imena ni Patrick, ni Giovanni. Pogotovo, nisu joj trebala
simbolična djela da se sjeća prijatelja koje je izgubila u oluji. Ostati će uvijek prisutni u
njenom sjećanju kao jedine nedužne žrtve, sa Irene Pandove, u priči tokamaka.
Po povratku u Pariz, Diane nije imala nikakve muke da opravda za umorstvo Patricka
Langloisa. Naime, nikad je bila osumnjičena za to kriminalno djelo, kao što nije la
sumnjiva za masakr u zakladi Bruner ili samoubojstvu ine Pandove. Samo su bili
iznenađeni što se otišla skloni u Italiju, kao što je tvrdila. Danas je slučaj bio zatvoren,
tražni sudac je zatvorio dosje sa zbunjujućom hipotezom poravnavanju računa medu
komunističkim prebjezima, u izadini nuklearnog istraživanja.
Nitko nije uočio, usprkos njenom nestanku, glavnu ulogu rbille Thiberge u spletki.
Charles Helikian se najprije bio uznemirio zatim je preostavio da je njegova supruga
pobjegla s ljubavnikom, ane ga je viđala s vremena na vrijeme. Zajedno, prisjećali i se
majčinog tajnovitog nestanka. Ona je podupirala tezu rivenog života. Ove teorije bacale
su čovjeka u ponore oča ali, u Dianinim očima, to je bilo najmanje zlo poznavaje druge
ponore, druge istine koje mu ne bi bila priznala za šta na svijetu.
Prijeđe trg EdmondRostand i ude u vrtove Luxembourg. ene uzduž ograda glavnog
bazena zatim dođe do stepenica je vode u prostor teatra Guignol, restorana, ljuljački. Ona
imijeti kameni krug, pod golim granama kestena. Pomisli i tokamak, na kružni
laboratorij, na sedam šamana koji su lopili savez s duhovima i platili im svojom dušom.
Ali radise samo o pješčaniku, gdje su se igrala zakukuljena djeca, ijednom, uoči ga, sa
kapom od polarne vune, usredotočeg na svoje pješčane građevine nasip, jarci i tvrđava.
Ona se povuče iza stabla i kroz isparavanje vlastitog dinja, pogleda ga, za svoj užitak. U
prvim danima studenog, lcien se probudio. 22. studenog, izišao je iz bolnice Necker. i
prva dva tjedna prosinca, nastavio je sa svojim omiljenim rama. 14. prosinca, izgovorio
je, prvi put, dva sloga, istovreeno zastrašujuća i očekivana mama. Diane je shvatila da
konačno u zaklonu od prošlosti.
Zarekla se da više neće misliti na ludila okrutnosti s kojima se morala suočiti, na
nezamisliva iskustva koja je otkrila na te šarke svemira koje je vidjela skakati, pod
njenim vlastitim očima. Kako su prolazili tjedni, novo uvjerenje se skovalo u njoj. Misao
koja joj je donosila osobnu utjehu. Mislila je na Eugena Talikha, čovjeka koji je htio
osvojiti moći svog naroda. Diane je smatrala da je uspostavila neku vrstu duhovnog
slijeda s njim. Zauzvrat je uživala jasnoću, opširno znanje. Usprkos krvi, usprkos ludilu,
iskušenje kruga ju je iniciralo. Zahvaljujući tome, postati će najbolja od majki za
Luciena. Uspostavila je kontakt s obiteljima koje su usvojile druge Bdjelce medu kojima

Page 178

obitelj Irene Pandove, koji su uzeli dijete s jezera. Ona se zaklela da će ih savjetovati,
doći im u pomoć ako rast djece bude obilježen pojavom čudnih sposobnosti.
Iziđe iz zaklona i krene prema pješčaniku. Luciena je ponovno čuvala mlada tajlandanka
s instituta FrancuskaAzija. On je primijeti i potrči pred nju. Ona suzdrži krik kad se on
nasloni svom težinom na njenu zašivenu ruku, ali odmah potraži svježinu njegovih
obraza. Diane je imala samo jedno uvjerenje oporavljala se i nije postojao bolji filter za
ozdravljenje od dječje prisutnosti, sito s rupicama tkanim bezbrižnim Lucienovim
željama. Svaki detalj je pročišćavao. Čak veličina njegovih ruku, njegovih nogu, njegove
odjeće, predstavljala je za nju novu teksturu, posebnu suštinu, prozračnu i laganu.
Odjednom, prasne u smijeh i zavrti se sa svojim djetetom, pod vrhovima stabala u parku.
Da, danas ima samo jednu misiju prilagoditi se toj čistini nevinosti, toj padini nježnosti
koja je predstavljala jedini krug njene sudbine. Zatvori oči i vidje samo čestice svjetlosti.

Similer Documents