Download Teorija argumentacije PDF

TitleTeorija argumentacije
File Size24.0 KB
Total Pages3
Document Text Contents
Page 1

Teorija argumentacije

Teorija argumentacije je interdisciplinarno proučavanje postupaka i načina na
temelju kojih se pomoću logičkog rasuđivanja mogu donijeti zaključci koji su
temeljeni na premisama. Argumentacija uključuje su umijeće rasprave, dijaloga,
konverzacije i persuazije. Proučava pravila zaključivanja, logike i proceduralnih
pravila u okolnostima stvarnog i umjetnog svijeta. Argumentacija uključuje
raspravu i pregovaranje kojima se želi postići zajednički prihvatljiv zaključak.
Obuhvaća i eristički dijalog – tip društvene rasprave kojoj je glavni cilj pobjeda
nad protivnicima. Ona je često sredstvo pomoću kojeg ljudi štite svoja uvjerenja
ili osobne interese u racionalnom dijalogu, običnom govoru i u procesu rasprave.

Teorija argumentacije je interdisciplinarno područje koje privlači pažnju filozofa,
logičara, lingvista, pravnika, komunikologa i drugih. Teorija je zasnovana na
konverzacijskom, interpersonalnoj komunikaciji, ali se primijenjuje i na grupnu i
pisanu komunikaciju. De Jong i Schellens pokazali su mogućnosti argumentacijske
analize u kontekstu javne informacije.

Teorija argumentcije ima korijene u fundacionalizmu, teoriji znanja
(epistemologija) na području filozofije. Tragala je za osnovama tvrdnji u formi
(logika) i materijalima (činjenični zakoni) univerzalnog sustava znanja. No
proučavatelji argumenata postupno su odbacili Aristotelovu sustavnu filozofiju i
Platonov i Kantov idealizam. Preispitali su i konačno odbacili ideju da argumentne
premise crpe svoju čvrstoću iz formalnog filozofskog sustava. Polje argumentacije
tako se proširilo. Prvobitni esej Karla R. Wallacea „The Substance of Rhetoric:
Good Reasons“ iz 1963. navelo je mnoge znanstvenike na proučavanje „tržišta
argumentacije“ – običnih argumenata običnih ljudi. Ovakav je način razmišljanja
doveo do prirodne veze s kasnijim razvojem u sociologiji znanja. Neki su
znanstvenici povukli veze s nedavnim kretanjima u filozofiji, točnije pragmatizmu
Johna Deweya i Richarda Rortyja koji je taj zaokret nazvao „linguistic turn“.

U ovom novom hibridnom pristupu argumentacija se koristi sa ili bez iskustvenih
dokaza kako bi uspostavila uvjerljive zaključke o moralnim, znanstvenim ili
epistemničkim problemima ili o problemima o kojima sama znanost ne može dati
odgovor.

Argumentacija se prvi put spominje u Aristotelovoj logičkoj teoriji što pokazuje da
je već u doba klasične Grčke bila važan čimbenik u društvu. Do pedesetih godina
20. stoljeća pristup argumentaciji bio je temeljen na retorici i logici i
argumentacija je postala važan predmet na sveučilištima i školama. U šezdesetim
i sedamdesetima Perelman i Tuolmin bili su najutjecajniji autori radova o
argumentaciji. Perelman se trudio pronaći opis tehnika argumentacije koje su ljudi
koristili kako bi zadobili odobrenje drugih za svoje mišljenje. Perelman i Olbrechts-
Tyteca to su nazvali „novom retorikom“. Toulmin, drugi utjecajni autor, razvio je
svoju teoriju kojom je pokušao objasniti kako dolazi do argumentacije u
prirodnom procesu svakodnevnog argumenta. Svoju je teoriju nazvao „upotreba
argumenta“.

Page 2

Teorija argumentacije nije jedinstvena i različiti su je autori upotrebljavali na
različiti način i teško je odrediti čija je verzija najrazvijenija.

„Argumentacija je verbalna i društvena aktivnost razuma kojoj je cilj povećanje ili
smanjenje prihvatljivosti za slušatelja ili čitatelja kontroverznog stajališta na
način da se izlože okviri propozicija namijenjenih opravdavanju ili opovrgivanju
stajališta ispred racionalnog suca“ (Van Eemeren et al, 1996). Argumentacija je
verbalna aktivnost, najčešće na običnom jeziku. U argumentaciji ljudi koriste riječi
i rečenice kako bi raspravljali, tvrdili ili poricali itd. Neverbalna komunikacija u
argumentaciji praćena je verbalnom i može igrati važnu ulogu. Nadalje,
argumentacija je socijalna aktivnost koja je načelno usmjerena na druge ljude.
Argumentacija je uvijek vezana za stajalište. Mišljenje samo po sebi nije dovoljno,
kada se stajališta ljudi razlikuju, potrebni su argumenti. Konačni cilj argumentacije
je opravdati nečije stajalište, odnosno, opovrgnuti stajalište nekog drugog.

Van Eemerenova i Grootendorstova verzija teorije argumentacije spada u
pragma-dijalektičku teoriju i trenutno je najpopularnija argumentacijska teorija.
Oni su argumentaciju počeli proučavati kao sredstvo razlaganja razlika u
mišljenju. Argumentacija počinje s četiri načela – eksternalizacijom,
socijalizacijom, funkcionalizacijom i dijalektifikacijom. Prvo načelo, načelo
eksternalizacije, odnosi se na potrebu argumentacija za stajalištem i opozicijom
stajalištu. Prema tome, proučavanje argumentacije ne usredotočuje se na
psihološke elemente ljudi, nego na eksternalizirajuća opredjeljenja. Socijalizacija
tiče se načina prema kojem se argumenti shvaćaju kao izraz ljudskih procesa.
Ključno je na određeni način pomoću argumenata ovjeriti poziciju sudionika
argumentacije. Dvoje ljudi pokušava postići dogovor u argumentaciji, dakle ,
argumentacija je dio društvenog, a ne pojedinačnog konteksta. Načelo
funkcionalizacije odnosi se na opću funkciju argumentacije da upravlja rješavanje
nesuglasica. Proučavanje argumentacije trebalo bi se usredotočiti na funkciju
argumentacije u verbalnom upravljanju neslaganjem. Posljednjim načelom,
dijalektifikacijom, tvrdi se da je argumentacija prikladna samo kad je govornik u
mogućnosti koristiti argumente koji mu mogu pomoći u raspravljanju s drugom
osobom. Za rješavanje razlika teorija argumentacije trebala bi imati sklop
standarda. Termin dijalektička procedura upotrebljen je kao zavisni element
uspješnog raspravljanja u rješavanju razlika.

Van Eemeren i Grootendorst razlikuju više razina argumentativnog dijaloga. Te
razine su neophodne. Prva razina je konfrontacija u kojoj se prezentira problem
(debatno pitanje ili političko neslaganje). Druga razina je otvaranje u kojem se
postižu dogovori o pravilima (kako će se predstaviti dokazi, koji će se izvori ili
činjenice koristiti, utvrđivanje uvjeta zatvaranja...). Treća razina je argumentacija
u kojoj se primjenjuju logička načela prema dogovrenim pravilima, a četvrta
razina je zatvaranje. U zatvaranju dolazi do primjene uvjeta zatvaranja
(vremensko ograničenje, određenje suca).

Schellens upotrebljava tipologiju koja razlikuje restriktivne od nerestriktivnih
argumentacijskih shema. Restriktivne sheme su one koje su ograničene na
određene zaključke, a mogu se podijeliti na tri različita dijela: argumentaciju
temeljenu na redovitosti, na pravilima i pragmatičku argumentaciju. Argumetacija

Similer Documents